Goribor, SKC, Beograd 17.11.2007.

Piše: Hadžo the Snowman

Je li Goribor vrijedan svega ovoga?

Mrzim snijeg. Mrzim sve što on nosi sa sobom: kaljužu, mokre cipele, klizanje, gužve u prometu, nervozne ljude i ostale „zimske radosti“. I kad sam se u subotu navecer našao u Beogradu zatrpanom snijegom, vozeci se kroz meni slabo poznate ulice i kroz prometni kolaps, stotinu puta sam si postavljao to pitanje

(I inace u Beogradu u prometu vlada zakon jaceg i to je džungla na cesti, ali kad padne snijeg onda nastaje pakao. Svako malo na ulici voziš slalom obilazeci stare automobile koji su zbog zime i hladnoce ispustili dušu, ne vide se prometni traci pa svatko vozi kako hoce, a o klizanju i proklizavanju da ne govorimo: napravio sam nekoliko pirueta zbog kojih bi Milki Babovic srce brže zaigralo. Put od Dorcola do SKC-a koji inace traje opuštenih desetak minuta pretvorio se u 45-minutnu borbu za preživljavanje koja bi mogla naci svoje mjesto u nekoj od epizoda „Opstanka“.)

Parkiravši u bašti SKC-a gdje se ljeti održavaju konceri na otvor enom a zimi služi kao vrlo prikladno (i za dž) parkiralište, iznenadio me velik broj dugokosih spodoba u kožnjacima i lancima oko mene koje su se toksirale jeftinim vinom i pivama od litre. Nisam dobio memo, ali nekako mi se to ne cini kao publika koja sluša Goribor. Pojašnjenje dobivam u SKC-u: naime, u istom prostoru, ali u velikoj Sali gdje sam prije tjedan dana gledao Dža ili Bu , nastupaju švapski hard rockeri Helloween. Oni još žive, pitate se vi stariji koji se sjecate njihovih groznih kretenarija iz osamdesetih? Hello..Who?, pitate se vi mladi. Eh, mladosti moja, smatrajte se blagoslovljenima...

Negdje oko 22 h moja pratilja i ja ulazimo u malu salu SKC-a i pocinje lagano chilliranje do pocetka koncerta. Klub je u pocetku bio sablasno prazan pa smo se pobojali da nece biti više od 20 ljudi, no kako se približavao nastup predgrupe, tako je i broj ljudi rastao. Kad je pocela predgrupa, Kodagain, vec je bilo znatno više ljudi nego na koncertu Tea Break i GTŽ koji sam gledao u istom ovom prostoru prije go dinu dana.

Kodagain. Organizator koncerta, Aco iz beogradskog web magazina Popboks (www.popboks.com) opisao ih je, citirajuci ST-a, kao „žešce zajebanu bandu iz Knjaževca“. Hm, ne mogu se složiti. Petorka ljudi u cvijetu starosti (gledajuci ih ja sam se osjetio mlad, jako mlad) koja pici neki svoj alternativni post punk ali to radi smarajuci sve oko sebe. Glazbeno nisu loši: sviracki su kompetentni, imaju i klavijature koje nisu samo ukras u glazbi vec u par navrata preuzimaju vodecu ulogu u pjesmama, ali vokal mi smeta. Covjek je iritantan. Ajd što pjeva na engleskom, ali pjeva s onim dubokim, grlenim naglaskom nekoga tko potjece iz balkanskih gudura. Imao sam utisak da je lik cijeli život ucio ruski i onda se „pod stare dane“ prešaltao na engleski.


Obrada grozomorne „You Are My Sunshine“ jednako je loša kao i original, a govorimo o jednoj od najgorih pjesama u povijesti glazbe. Moja pratilja me je s ocajem u ocima pitala: „Kada ce ovo zlo završiti?“.

Nije trajalo dugo, pola sata i they're gone. Ne znam, možda je to ideja rock glazbe u Knjaževcima ali ako je tako, treba im javiti nekoliko stvari: prvo, drugi svjetski rat je završio nedavno, drugo, socijaliz am je kolabirao takoder nedavno i trece, rock glazba danas se svira malcice drukcije nego prije 20 godina.

Bor je obavijest ocito primio. Goribor je to dokazao svojim izvanrednim i inovativnim nastupima na prošlogodišnjem Art & Music festivalu u Puli te sjajnim koncertom u KSET-u kao i putem nekoliko albuma koje je Franjic objavio za svoju etiketu „Slušaj najglasnije“. Razvalili su i kao posebni gosti na ovogodišnjem Art & Music festivalu, ali mislim da nas ništa nije moglo pripremiti na zvucni orkan kome smo bili izloženi.

Negdje oko 23 15 fino popunjena sala SKC-a (300-350 duša po slobodnoj procjeni) cula je pocetne loopove samplera kojima je upravljao DJ Beatanga iz benda Iskaz i svedoci (jako dobar bend ciju cete recenziju uskoro moci procitati na ovim stranicama) a zatim su se na binu penjali jedan po jedan clan ekipe: prvo Peda na lead gitari, pa Miki na ritam gitari, zatim poseban gost iz Pule, bubnjar Marko Quarantotto koji je s bendom svirao i na njihovom debi albumu te Dule Petrovic iz Plejboja na saksu (sa svojom prepoznatljivom bradicom mongolskog ratnika osvajaca) koji su krenuli u frenetican uvodni ja m koji je kulminirao kada se na binu popeo Aleksandar Stojkovic ST i zacinio cijelu stvar svojim vriskovima i urlicima. Deset minuta funkyjade koje se ni stari dobri Prince u vrijeme najvece slave i kreativnog zenita ne bi postidjeo. Cijeli je klub plesao i poskakivao, a Goribor su uspjeli napraviti ono što nisam mislio da je moguce postici, a to je da se na njihovu glazbu pleše.

Kao i obicno, ST se pozicionirao u dno bine, gunuvši dvojicu gitarista naprijed, u svom karakteristicnom položaju, bocno okrenut publici. Odmah iznad njega bilo je platno na kome su se projicirali filmovi i spotovi o bendu, Boru, gradu iz kojega dolaze, ili samo niz vizualnih kerefeka koje su se skladno stapale s glazbom. Pravi pravcati performance. Bend je ovu promociju shvatio ozbiljno i vidjelo se da tu nema zajebavanja. „Ko sam“ rastura. Prosto je nevjerojatno kakvu novu dimenziju daje živi bubanj pjesmama za koje smo mislili da su savršene i u svojoj izvornoj izvedbi. A Marko je izvanredan, polivalentan bubnjar s jazzerskim iskustvom koji se izvanredno snašao u nimalo jednostavnim i zahtjevnim sklad bama Goribora.

„Nije da nije“ takoder zakucava. Gledam Pedu i Mikija: prvi s vjecnom cigaretom u ustima odaje utisak covjeka totalno uronjenog u svoj svijet riffova i nesvjesnog publike oko sebe dok drugi tijekom cijelog koncerta odaje utisak Budine mirnoce. Ako postoji nirvana, njih dvojica su je izgleda pronašla, svatko na svoj nacin.

Centar nastupa ipak je ST, pa cak i kad je samogurnut u drugi plan. Sav onaj cemer i jad u njegovim tekstovima i dalje je tu i on svoje tekstove i dalje ne pjeva, nego ih sikce, reži i šapuce. „Sjajne niti“ se pokazuje kao najbolja stvar Goribora do sada jer svojim hipnotickim grooveom slušatelja uvlaci direktno u samo središte ST-ove boli i omogucuje mu da postane sudionik u tom šamanskom obredu istjerivanja duhova.

I ništa od magije ST-ovih tekstova nije se izgubilo u novim koncertnim aranžmanima. „ST blues“ opravdava reputaciju koncertnog favorita jer ga prvih nekoliko redova pjeva od rijeci do rijeci. Delikatna „Dalaj Lama“ takoder vas udara i u srce i u glavu. „Voli me“ ce postati himnom emo generacije jednom kada produ tinejdžersku fascinaciju frizurama i odjecom („Ljubi me, voli me, na kolac zabodi me“).

„Bez“ je i dalje bolna kao vadenje kvarnog zuba bez anestezije. "Da li ja to cujem blues" je još više usporena, još radikalnije izvedena. I upravo dok slušam te laganije stvari Goribora koje malo smiruju atmosferu, postajem svjestan koliko tek sada, u usporedbi s onim ritmi cnijim, plesnijim skladbama, one pokazuju svoju ogoljenost i dubinu. Goribor nije ništa izgubio od onog starog zvuka, samo ga je oplemenio i obogatio.

Nakon sat i nešto svirke zahvaljuju se publici, ali nema šanse da samo tako odu. Dozivanje je bogami trajalo toliko dugo da mi je vec postalo neprijatno, a kad su se vratili, ST je rekao da ce odsvirati „Hocu da živim“ iako ju nisu uvježbavali. I to je bio možda i vrhunac koncerta nabijenog vrhuncima: petnaestominutni jam od kojeg se krv ledila u žilama, gdje su kocnice definitivno otpale i više nije bilo zaustavljanja, bend i pjevac u totalnom transu a i mi u publici s njima. Stalno na rubu ali nikako da ga predu, istovremeno i improviziraju ali se i savršeno nadopunjuju. Prosto covjek ne može vjerovati da ova ekipa inace ne svira zajedno i da im je ovo prvi javni nastup u ovoj postavi.

Nakon ovoga više nije bilo smisla ici na drugi bis. Goribor su zakucali i posljednji cavlic u lijes našeg mira i spokoja i ponijeli nas sve trošnom drvenom ladom u dubine ST-ovog Hada...I ako ovako izgleda pakao, ljudi, jebeš raj, ja kidam nadesno!

A poslije svirke ekipa iz Stare Pazove , Zagreba (friend s portala muzika.hr) i Šapca krenula je do kluba Žica gdje smo se uz fenomenalan indie pop zabavljali do kasno u noc. Negdje iza tri sata umor je ipak ucinio svoje i otisnuo sam se u snijegom zameten Beograd natrag u svoj topli brlog. Ovoga puta nije me bilo briga koliko sam prometnih prekršaja napravio i koliko sam puta proklizao. U tri ujutro po onakvoj mecavi cak i beogradski panduri imaju pametnija posla od patroliranja...

Ukratko, fenomenalan bend. Savršen koncert.

Je li Goribor bio vrijedan svega ovoga?

Hell yeah baby! Hell yeah!