GORIBOR U SKC-u

Istina i Snaga

,Piše: Marko Artukovic , Foto: Stanislav Milojkovic

Mesto: Drugi novi klub SKC-a
Vreme: Subota, 17. novembar 2007.
Organizacija: Popboks

Sve što je ljudsko, rokenrolu nije strano. Trebalo je svega 10-ak godina otkako je ovaj umetnicki izraz zacet da, od muzike u kojoj se prvenstveno radi o seksu – ili bar ljubavi – postane neiscrpno polje na kojem se može izraziti bilo šta. Vec u drugoj polovini 60-ih, rok je znao da govori o svemu.

Ovo podneblje, doduše, sacekalo je do 80-ih da njegov rokenrol dostigne ovu širinu. Izbor tema bio je neogranicen, a onda je došla sledeca decenija – ona u kojoj je podneblje samo izrazito forsiralo, takoreci nametalo,  teme. Izazov je prihvacen. A kada je (uslovna) sloboda (ponovo) osvojena, i došao XXI vek, ovdašnji rokenrol postao je manje relevantan nego što su i najveci skeptici prognozirali.

Cast izuzecima.

Pre neki dan, docekavši da, nakon 10-ak godina bavljenja muzikom, da izjavu za agenciju Beta, jedan domaci rokenrol pesnik izjavio je sledece: „Naše pesme govore o nastojanju pojedinca da što poštenije živi.“

Ne verujem da je uopšte moguce da ovo izjavi covek kome je, eto, u nekom trenutku palo na pamet da se bavi tim pitanjem. Verujem da to može da izjavi samo covek koji je, prosto, takav.

Ovaj tip, Aleksandar Stojkovic St, je medu darovitijim tekstopiscima i harizmaticnijim pevacima od kad je rokenrola na ovim prostorima, a njegova grupa Goribor zvucno najuzbudljivija nov(ootkriven)a pojava podneblja.

Sinoc, konacno, ovi proleteri gorkog humanizma održali su prvi samostalni koncert u glavnom grade naše tranzicije.

Shodno tome, skupilo se relativno puno, što ce reci i relativno malo, ljudi - oko 300 - da koncert proprati sa apsolutno puno emocija. Stojkovic urla, publika vice, Stojkovic se saginje, publika skace, ovaj se uspravlja i još jace usredsreduje... Jin&jang gitare su konstantno u opasnoj ravnoteži: s jedne strane je  Predrag Markovic, potpuno naložen, uživajuci u svakom trenutku, psihofizicki ocigledno oran da postane rok zvezda velikih razmera, a sa druge bibliotekarski šarmantni Željko Ljubic Piti, stameniji valjda i od laptopa koji emituje matrice.

Pulski bubnjar Marko Quarantotto, koji je dan ranije u Beograd došao specijalno zbog koncerta Goribora, nastupio je u svojstvu pridruženog clana, produbljujuci freneticnost Goriborove zvucne lavine. Bilo bi sjajno kada bi, ovako temeljno integrisan, mogao da postane stalni clan Goribora: njegova džezerska virtuoznost savršeno odgovara eklekticizmu Goribora, kao i sposobnost da nemilosrdno zakuje kada trenutak tako naloži.

Spisak gostiju: saksofonista Dule Petrovic (Plejboj, Eyesburn, Dvojac bez kormilara...), Jarbol Daniel Kovac i Iskazov DJ Beatanga, takode govori o otvorenosti muzike Goribora da u svoju vrucu fuziju usisa razlicite senzibilitete, ne gubeci na sopstvenom identitetu.

U pauzi izmedu nastupa zanimljive, autenticne predgrupe Kodagain iz Knjaževca - još jednog dokaza da su od toga dolaze li muzicari iz srpske provincije ili npr. britanske metropole bitnije neke druge stvari - i Goribora sa razglasa se zavrteo Burial, londonski dabstep umetnik, trenutno jedan od favorita anglosaksonske kritike.

Nakon koncerta, na pitanje kolege kako mi se cini Burial, odgovorio sam da mi je dobar, ali da mi je Goribor bolji. Da Goribor zvuce kao da su progutali dabstep – izmedu ostalog.

Ah, pa to je... žuc“ – otprilike ovim recima, stavio je tacku na ovaj razgovor moj sagovornik.

„Naše pesme govore o nastojanju pojedinca da što poštenije živi.“

Neki umetnici ne vole da objašnjavaju svoje stvaralaštvo, neki misle da ga je izlišno objašnjavati; nekima je to, pak, omiljena tema. Aleksandar Stojkovic St verovatno ni ne misli puno o takvim stvarima, nego je, prosto, eto, rekao o cemu se tu radi. Jer su ga pitali.

Lepši, dirljiviji i precizniji opis poente Goribora, medutim, teško da bi mogao da smisli i citav konzilijum mislilaca.

Cak i bez gostiju, ocigledno je da u Srbiji ne postoji bina koja bi Goriboru bila prevelika. Što se, pak, auditorijuma tice, teško je prognozirati do koje ce visine dospeti nesumnjivo uzlazna putanja njihove popularnosti. Broj ljudi kojima St-ova poezija može izmamiti osmeh prepoznavanja svakako bi mogao da napuni prostore obicno rezervisane za nastupe domacih majstora banalnog eskapizma i stranih izvodaca razlicitih profila.

Nadajmo se da ce što veci deo ove populacije iskoristiti priliku da se uveri da im rok grupa, pa još domaca, i te kako može reci ponešto relevantno.

O njihovom životu.