Goribor - Vjernik bez crkve, gradanin bez grada

www.jutarnji.hr, piše: Aleksandar Dragaš

Sve do nastupa na Art&Music festivalu te panegirika Jutarnjeg lista i izvrsnoga srpskoga glazbenoga portala popboks.com, ni u Srbiji gotovo nitko nije znao za Goribor, premda sastav djeluje od 1996. i premda Aleksandar Stojkovic – ST piše ponajbolju rock-poeziju na ovim prostorima. Prica oko objavljivanja albuma grupe iz Bora, ciji najgorljiviji fanovi žive u Osijeku, doista je posebna, ali ne i cudna s obzirom na svijet u kojem živimo.

A u tom svijetu u kojem samo nebitno bitnim postaje, nije ST jedini cija "majka brine” jer joj sin “sve zna, samo ne zna da se prilagodi”, pa ne može protiv sebe i kodeksa po kojem mora “i da voli i kad boli, i da govori i kad gori, i da piše i kad jedva diše, da skrhan smeje se, da cist iz ovih govana nestane i zauvek svoj mir pronade”. Ne, nije on jedini koji se, dok mu “šraf u kicmi tiho puca”, osjeca kao “vernik bez crkve, gradanin bez grada, ljubavnik bez žene, ritam bez bubnjara”, kao neki lik iz one stare živodvske kletve “dao Bog da imao, pa nemao”.

U doba tranzicijskih prilagodbi nije se “snašao, sa ljudima našao, u neku mracnu pricu rano ušao”, ali zna da drukcije i nije moglo biti jer nije takvog kova, pa kaže “dobro, sad dobro je, jasno mi je zašto tako moralo je”. U to vrijeme on je, umjesto da zgrce bogatstvo na tudoj nesreci, “brao kupus i celer” i radio za “dnevnicu od tri i pol evra kod ovih naših biznismena” dok ga “to je tek beda, takav lopov opominje zbog nerada”. I tako je ST, poput mnogih drugih, ostao neprilagoden.

Cak i onda kad mašta o "nekoj ženi s nekretninom van grada” u kojoj bi da mu “bašta postane nova zabava”, a “neka topla žena” da mu voli “delo”, pošto nema “ni odelo, a ni neko telo”. U meduvremenu, da nas odgovori na razna životna pitanja - polulude, polupijane, polužive, polumrtve - ne bi do kraja zgromili, ostaje nam samo da “rolamo, rolamo, pušimo, pušimo” i da “umorni, razocarani, tablete gutamo”, da “stalno nešto pijemo, samo da sve zaboravimo”, dok od opijata i lijekova “sjebane hemije” pokušavamo živjeti privid normalnog gradanskog života, “izgubljeni u moru kompromisa” i u “stanovima sa prozorima bez lepog pogleda”. Ipak, ne bacamo koplje u trnje.

I ST kaže “hocu da živim” i “moram da se smirim”, cak i kad se pita “tko je tko i tko je kome” u toj dozlaboga mracnoj tami iz koje crpi blues kao stanje svijesti, uma i metaforu života, držeci se zubima za one “sjajne niti” što ih kobne noci 18.5.1980. Ian Curtis više nije mogao naci. Rijetko je tko u nas, ako uopce jest, tako ogolio svoju i duše naše. Lomeci “radost i tugu na stihove” iskazao se kao iznimno inteligentan, socijalno empatican pjesnik oštroumne, egzistencijalne poezije.

I zahvaliti mu što je sa svoja dva prijatelja opore opservacije i gorka razmišljanja o životu, ljubavi i smrti znao pretociti u velicanstvene rock-pjesme o traženju smisla u besmislu svakodnevice. U oštroj produkciji Edija Cukerica, nad teškim lopovima i još težim dionicama prijeteci potmule tmine basa nadvijaju se ponavljajuci akordi jecajucih gitara, bolno zavijajuce solaže, tmaste orgulje, duhovima prošlosti opsjednute usne harmonike, monkovski klavir, bluegrassovski bendžo, sve nešto na pola puta izmedu bluesa, post-punka, jazza, elektronike, bijelog funka i rocka, Hendrixa i Trickyja, J.J. Calea i Joy Divisiona, Becka i R.L. Burnsidea.

Ako imate “napacenu dušu crnca” ili ste neprilagodeni jer se nikako ne uspijevate uklopiti u svijet sveden na potrošnju šarenih laži i trivijalnosti u eri inflacije gluposti, popularnih osoba, laži, korupcije i nestanka ideala, ideja i ideologija, stihovi ST-a i glazba Goribora bit ce vaš lijek.

Malo pije rata objavio sam prvii album «Najvažnije je biti zdrav» Obojenog programa. Dvadesetak godina kasnije «Goribor» je potresna, iskrena i tužna (is)povijest bolesti Kebrine, moje i ST-ove generacije kojoj nece trebati «penziono osiguranje», generacije razvaljene i podijeljene ratom i tranzicijom. Koliko smo ostali zdravi, ne znam, ali nikoga, pa ni sebe nismo okaljali.

A kako nam uspomene iz pretprošlosti ne daju mira, pjesme Goribora zvuce nam poput škrguta demona iz mracne prošlosti dok nam objesno razjedaju utrobu nervozne sadašnjosti i, nadamo se, ne zauvijek izgubljene buducnosti. Možda s ovim velikim, hrabrim i znacajnim albumom ex-YU i post-YU rocka te demone napokon istjeramo iz sebe. I nademo svoj mir i prije negoli umremo.