Goribor - 3 izgubljena slucaja

Piše: Aleksandar Dragaš - www.jutarnji.hr

Sjaj njihovih stihova u kojima su utisnute bijeda, tragedija i tuga Balkana zasjenjuje najveci dio pjesama što smo ih posljednjih 15 godina culi na dezintegriranom prostoru bivše Jugoslavije, koji vapi za protokom kulture i informacija

Dobra vecer, mi smo Goribor iz istocne Srbije i natjerali smo kompjutor da svira blues - lijeno i pomalo depresivno prve je veceri ovogodišnjeg Art & Music Festivala izgovorio pjevac sitnije grade, nemarne frizure, naizgled skuliran i ravnodušan, ali iznutra napet poput strune.

A onda je pocelo. Iz laptopa je krenuo težak, spor, mantrican ritam basa i ritam-mašine. Gitare dvojice gitarista pocele su plesti blues akorde oko tog trip-hop ritma, pjevac se okacio za mikrofon i poceo mrmljati u njega, a kad su na red došli stihovi “jedno malo da uništi hiljadu velikih ne i opet u ogledalu davolu merim zenice”, a poslije i “pišem pesme, sviram blues, radost i tugu na stihove lomim” te “raf u kicmi tiho puca, hocu da se raspadnem”, znao sam da cu se s tim bendom družiti na duže staze.

U finalu Art & Musica Goribor je došao na red za sviranje upravo kad je pocela kiša. Tehnicki, na dobro zašticenoj pozornici koncert se mogao izvesti, no publika se posakrivala po pulskom Kaštelu i bio sam siguran da ce doci do pauze. A onda se iz mikrofona zaculo “nama ovo paše” i ponovno se iz kompjutora razlegao taj prijeteci težak ritam, kiša je gotovo odmah prestala, publika se vratila, ali Goribor to nije ni primijetio.

Iskreno, niti jedan od ta dva dana nisam Goribor “popušio” do kraja, ali vrag mi nije dao mira jer nekako sam slutio da Goribor malo teže funkcionira kad okolo ima ljudi. Cinilo mi se da taj band iz Bora, nekadašnjega rudarskog središta Srbije, mnogo bolje funkcionira kad njegove pjesme covjek sluša u osami svoje sobe ili automobila.

Te veceri sreo sam Zdenka Franjica i zamolio ga treci album Goribora, “Hocu kuci”. Zdenko je, naime, objavio sva tri albuma Goribora, ali na svoj vec nekoliko godina uspostavljeni nacin (“prženje” po narudžbi, uz rucno složen omot, bez prodaje u trgovinama). U Srbiji do Art & Music Festivala gotovo nitko nije znao za Goribor, pa cak ni kolega Goran Tarlac koji je u Pulu stigao kao urednik izvrsnog muzickog portala Popboks ( http://www.popboks.com/ ) na kojem su okaceni i svi tekstovi ikad objavljeni u Džuboksu i Ritmu. Nije mogao vjerovati kad se na koncertu ukazala grupica iz Osijeka, koja je tamo vec osnovala fan club Goribora. Kad sam došao kuci i na miru preslušao album “Hocu kuci”, postalo mi je jasno zašto je netko u Osijeku odlucio osnovati fan club donedavno anonimnog trip-hop-blues banda iz Bora, ciji korijeni sežu sve do kraja 80-ih i regularne rock postave koja je ukljucivala dvojicu gitarista, basista i bubnjara.

Prvo što me uzdrmalo pri preslušavanju albuma “Hocu kuci” bili su tekstovi pjevaca Aleksandra Stojkovica. On je jedan od onih pjesnika koji s malo, ali pomno odabranih rijeci uspijevaju izreci mnogo toga. Po tome je Stojkovic srodniji frontmanu Obojenog programa, Branislavu Babicu Kebri, nego Canetu iz Partibrejkersa (što su bile prve asocijacije nekih mojih kolega na koncertu Goribora u Puli).

Njegova tuga, depresija, razocaranje, duševni nemir, neprilagodenost i bol nisu samo njegovi, nego univerzalni i lakorazumljivi svima koji su se barem jednom osjecali poput “vernika bez crkve, gradanina bez grada, ljubavnika bez žene, ritma bez bubnjara”, kako to u najpotresnijoj i najtužnijoj pjesmi Goribora, “Bez”, s usana teškom mukom cijedi Stojkovic koji “voli i kad boli, govori i kad gori, piše i kad jedva diše”. Gitara koja, uz spori loop, jeca u pozadini Stojkovicevih stihova, nagnala me da prvih pet puta ne uspijem bez suza u ocima preslušati tu predivnu pjesmu. Baš kao i “Nestajem” ili “Više se ne bojim”, koje kao da su Joy Division pukim nekim slucajem zaboravili uvrstiti na “Closer”.

Put u pravi studio

Zapravo, Goribor su se najbliže primakli sentimentu Joy Divisiona, a da uopce ne oponašaju legendarnu manchestersku cetvorku, a Massive Attack i Tricky spram borskog trija zvuce smiješno i patuljasto. I premda isticu kako su cak i “kompjutor naterali da svira blues”, Goribor, naravno, nije blues band, barem ne u doslovnom smislu. Njihov blues, naime, nije muzicka ili stilska kategorija, nego metafizika života, stanje svijesti, uma, i osjecajnost kakvu je rijetko koji band s ovih prostora imao u posljednjih 30 godina.

Aleksandar Stojkovic je jedan od najboljih, najartikuliranijih i najprofinjenijih pjesnika koje sam ikad cuo u rocku. Njegove iznimno inteligentne, oštroumne i intenzivnim osjecajima nabijene opservacije emotivnih stanja (s iskustvom covjeka koji se nije libio raznih opijata), ali i perverznih “odlika” bliže i daljnje okoline cesto su briljantne (kao i njegova zbirka pjesama “Svet je mali, ali ima vremena”). Ipak, “Hocu kuci” nije bezgrešan album, ima prostora za doradivanje glazbenih finesa i aranžmana i bit ce prava šteta ako svoj cetvrti album Goribor ne uspije realizirati u pravom studiju s prvoklasnim producentom (profila Daniela Lanoisa), možda i s ponovno snimljenim najboljim pjesmama u kojima se odražava Stojkoviceva, ali i univerzalna bol onih ljudi kojima je savršeno jasno što je sve, kada i gdje na ovome svijetu otišlo k vragu.